"Ženidba Smailagić Meha" i edicija DOST
Active  Image

Izdavačka kuća Mešihata islamske zajednice u Srbiji „El-Kelimeh“ ovom knjigom otvara Ediciju DOST. Cilj edicije je da bar u nekoj mjeri nadomjesti prazninu u obrazovnom sistemu sandžačkih Bošnjaka i drugih koji je osjećaju, a koja je nastala nesrazmjeronom zastupljenošću bošnjačkih umjetničkih i intelektualnih dostignuća u školskim i studijskim obrazovnim sistemima zemalja u kojima žive. Pored toga, knjige iz edicije mogu poslužiti kao lektira u onim sredinama gdje su nastava na bosanskome jeziku i nauka o bošnjačkoj književnosti zaživjeli u obrazovnim sistemima i postali dio opće naobrazbe. Knjige iz edicije će biti podjednako interesantne i onima koji tek usvajaju znanja kao i onima koji su odavno zatvorili krug sistemskom izučavanja kroz odgojno-obrazovne institucije svih nivoa. Težit će se da se čitaocima ponude kapitalna djela iz bošnjačke kulturne historije, ona djela koja provociraju zapitanost i na kojima se izgrađuje nacionalni identitet, djela bez kojih se ne može zamisliti cjelovitost bošnjačkog nacionalnog bića. 

Izdavačka kuća Mešihata islamske zajednice u Srbiji „El-kelimeh“ ovom knjigom otvara Ediciju DOST. Cilj edicije je da bar u nekoj mjeri nadomjesti prazninu u obrazovnom sistemu sandžačkih Bošnjaka i drugih koji je osjećaju, a koja je nastala nesrazmjeronom zastupljenošću bošnjačkih umjetničkih i intelektualnih dostignuća u školskim i studijskim obrazovnim sistemima zemalja u kojima žive. Pored toga, knjige iz edicije mogu poslužiti kao lektira u onim sredinama gdje su nastava na bosanskome jeziku i nauka o bošnjačkoj književnosti zaživjeli u obrazovnim sistemima i postali dio opće naobrazbe. Knjige iz edicije će biti podjednako interesantne i onima koji tek usvajaju znanja kao i onima koji su odavno zatvorili krug sistemskom izučavanja kroz odgojno-obrazovne institucije svih nivoa. Težit će se da se čitaocima ponude kapitalna djela iz bošnjačke kulturne historije, ona djela koja provociraju zapitanost i na kojima se izgrađuje nacionalni identitet, djela bez kojih se ne može zamisliti cjelovitost bošnjačkog nacionalnog bića.

Ovim pomalo romantičarskim projektom želimo promovirati vrhunska dostignuća bošnjačkih intelektualaca koja su do sada bila poznata samo povlašćenim grupama koje su strukom ili vlastitim opredjeljenjem usko vezane za materiju o kojoj je riječ. Težnja nam je da se svi Bošnjaci upoznaju s onim što ih zapravo sačinjava, pokušavamo odgovoriti na znakovito pitanje koje nam je još sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, posredstvom jednog svog lika, uputio Derviš Sušić: „Znate li vi išta o sebi? Recimo, ko ste vi, to jest mi, Bošnjaci? To se mora znati!“ Poslije tog krajnje opravdanog imperativa o samospoznaji, zadnje tri decenije dvadesetog vijeka Bošnjaci u Bosni su sistematizirali, iako taj proces još uvijek nije završen, skoro sve dijelove vlastitog identiteta, dok se sandžački Bošnjaci još batrgaju po maglama i modrinama, ne uspjevajući proniknuti u uvire naslaga svog kompleksnog bića. To je posljedica nepostojanja, odnosno nebrige postojećih nacionalnih institucija da običnom svijetu predstave bar one najbitnije autore, ključne ideje i nezamjenjive knjige iz vlastitog nacionalnog korpusa na kojima se zasniva naš kulturni identitet. Kao što u takvim situacija obično biva, posao tih komformističkih institucija na sebe preuzima Mešihat islamske zajednice u Srbiji, koji ovom prilikom, posredstvom svoje izdavačke kuće, daje nemjerljiv doprinos općoj kulturi kako samih Bošnjaka tako i onih koji se žele upoznati sa njihovom bogatom baštinom.

Kada je u pitanju knjiga kojom otvaramo Ediciju DOST, ni u jednom trenutku nismo imali dileme da to mora biti ep Ženidba Smailagić Meha Avda Međedovića. Ne zamislivo je da, kako nam govore podaci iz jedne ankete koju su sproveli studenti Katedre za bosanski jezik i bošnjačku književnost Internacionalnog unverziteta u Novom pazaru, naša srednjoškolska i visokoškolska omladina uopće nikada nije čula za ime Avda međedovića, dok profesori – kako osnovnih i srednjih škola tako i univerziteta – tek djelimično znaju za ovog, u svijetu priznatog, sandžačkog Homera! Da li je tu riječ o onome što govori Husein Bašić, da je Avdo Međedović prevelik za svoj malehni narod, ili možda o nekom namjernom potiskivanju naši pravih vrijednosti – ne želimo polemizirati. No, svakako da nam je cilj da tu vlastitu sramotu koliko je god moguće anuliramo. S druge strane, i ono prosječnih Bošnjaka što površno poznaje lik i djelo Avda Međedovića još nikada nije bilo u prilici temeljno se upoznati sa njima, jer je ovaj autor na bosanskome jeziku svega tri puta štampan – prvi put u Americi 1974. godine, drugi put u BiH 1987. godine i treći put u Njemačkoj 1994. godine. Nijedno od ovih izdanja nije u većem omjeru doprlo do sandžačkih gradova, niti je ep Ženidba Smailagić Meha uvršten u obaveznu lektiru obrazovnih institucija u kojima naša djeca stječu osnovna i srednjoškolska znanja, iako je on najveći ep koji je ikada ispjevan na evropskom kontinentu, i uprkos činjenici da su u svijetu napisani tomovi i tomovi naučnoistraživačih studija o njemu.

U pripremi ovog izdanja epa Ženidba Smailagić Meha, rukovodili smo se izdanjem sarajevske „Svjetlosti“ iz 1987. godine koje je uredio Alija Isaković, a priredio Enes Kujundžić. Pored toga, umjesto predgovora epu odlučili smo publicirati članak najvećeg svjetskog stručnjaka iz područja usmene književnosti, znamenitog harvardskog homerovca Alberta B. Lorda o prstenastoj kompoziciji i udvostručavanjima u Avdovom epu. Smatramo da će ovaj rad najbolje ilustrirati poziciju koju Avdo Mežedović i njegov ep imaju u svjetskim naučnim kružocima. Na kraju knjige donosimo i niz dragocjenih fragmenata iz preobilne literature o Avdovom epu, koji će čitaocu bar donekle pomoći da shvati ulogu i značaj kako Avda Međedovića tako i njegovog epa Ženidba Smailagić Meha za cjelokupnu svjetsku književnoumjetničku i književnohistorijsku baštinu.

Za razliku od prijašnjih izdanja, u kojima je ovaj ep naslovljen kao Ženidba Smailagić Mehe, bosansku promjenu imena muškog roda koja završavaju na vokal –a prema promjeni imenica ženskog roda koje u genitivu jednine imaju nastavak –e, u ovom izdanju smo se odlučili upotrijebiti sandžačku varijantu u kojoj te imenice u genitivu jednine imaju nastavak –a, pa smo u mjesto Mehe, upotrijebili oblik Meha, jer smatramo da je to bliže osjećanju jezika kojeg Avdo Međedović koristi u ovom epu. To smo sebi dozvolili jer je naslov Ženidba Smailagić Mehe izbor sarajevskih priređivača a ne samog autora. U originalnim zapisima, kao i u američkom izdanju, Avdov ep je naslovljen kao: Ženidba Smail-agina sina.

 

Jahja Fehratović

 

PRSTENASTA KOMPOZICIJA I UDVOSTRUČAVANJA U PJESMI SMAILAGIĆ MEHO[1]

                                                                                                                                                            

 

Dok je mnogo toga napisano o prstenastoj kompoziciji u homerovskim poemama, u staroengleskoj poeziji i u školskim baladama, na primjer, dosad nisam naišao na analizu prstenaste kompozicije u sačuvanoj tradicionalnoj usmenoj epskoj pjesmi. Da li je tačno da se prstenasta kompozicija može naći u pravoj, tradicionalnoj usmenoj narativnoj pjesmi? U onom što slijedi ispitat ću pjesmu Smailagić Meho da bih pronašao znakove prstenaste kompozicije.

Zapravo, proizilazi da je uvodna tema skupštine u Smailagić Mehi, dobar primjer prstenaste kompozicije. Evo njene šeme:

1.      Opis i nabrajanje velikaša sa Hasan-pašom Tirom na čelu

2.Intervencija Hasan-paše Tire

3. Govor Cifrić Hasan-age Mehi

4. Mehin odgovor

3. Odgovor Cifrić Hasan-age Mehi

2. Hasan-paša Tiro daje da se pripremi i daje svoj blagoslov

1. Nabrajanje velikaša kako potpisuju peticiju i kako se pozdravljaju sa Mehom

 

Ovo je savršeno prihvatljiv prsten. Čak i ako ga Avdo nije svjesno planirao da bude takav, prstenasti šablon je tu, svojstven samom pripovijedanju, kada ga u cjelini izvodi vješti pjevač. Fokus pripovijedanja, centar prstena, je značajan u priči. Pripovijedanje i njegovo značenje su elementi koji najprije čine prsten. Pripovijedanje stvara formu, prije nego što forma oblikuje pripovijedanje. Dramatski sukob između strica i nećaka u Smailagića Mehi sa središnjim nećakovim ljutitim govorom – koji treba obezbijediti motivaciju za cjelokupnu pjesmu i ukazati na opasnost koja prijeti nasljedstvu sa oca i strica na sina, što je mitska tema – u pozadini ima hijerarhijske društvene organizacije i iskaz o herojskim vrijednostima. Na početku prstena, mladiću nije bilo dozvoIjeno da ima ikakvu ulogu u aktivnostima društva, ali, nakraju scene, njegova uloga u toj hijerarhiji je određena i preduzeti su prvi koraci da se potpuno realizuje. Odgovor na Mehinu prijetnju da će poremetiti društveni poredak jer još uvijek nije punopravni član društva, jeste pokretanje akcije koja će ga na kraju učiniti prihvatljivim, naime, šalju ga veziru u Budim na priznavanje statusa.

Ponekad se misli da je pjevaču potreban prsten koji će mu pomoći da se sjeti epizode. Zapravo, vjerujem da on treba samo da ispriča scenu potpuno i dobro, na svoj uobičajeni način, slijedeći svoj instinkt za balansiranjem sličnosti i suprotnosti, da bi se organizacija scene u prsten ili u neku drugu konfiguraciju razvila i ispoljila. Ruski termin za izvođenje pjesme je izpolnyenye, "popunjavanje", "ispunjavanje", izvrstan termin za proces o kojem je riječ.

Balansiranje odgovarajućih elemenata ne mora se vršiti, niti je uobičajeno, potpuno istim riječima. Avdo ima nekoliko formulacija za izražavanje osnovne ideje odlomka. On koristi određeni broj multioblika u tu svrhu. Na primjer, u prvom krugu prvog prstena Avdo detaljno opisuje velikaše iz Kanjiže, daje njihovo brojno stanje i titule. Postoji i skraćeni oblik toga opisa i dvije verzije skraćenog oblika se koriste u elementu na kraju kruga koji odgovara nabrajanju sa skupštine. On je upotrijebljen poput lajtmotiva u muzici da bi nagovijestio cjelinu. Evo ga u stihovima 1039-48, kada vođe skupštine potpisuju peticiju a Hasan-paša Tiro je potvrđuje.

Potpisa ga pedeset delija,

A šezdeset aga kanidžkije’                             1040.

I četiri kanidžka ajana

Dva dizdara, dvanes buljukbaša,

I dvadeset turski barjaktara

Po mandatu turiše muhure.

Ćatibi su mandat načinili,                                                                               1045.

Delije su potpis udarile,

Sva gospoda turajli muhure.

Hasan ga je paša potvrdio.

 

Ponovo se pojavljuje nakon što je paša dao peticiju Mehinom stricu, koji je opet dostavlja Mehi, a paša je dao svoj blagoslov za putovanje. Meho ljubi u ruku pašu i onda svog strica /stihovi 1073-74/. Zatim slijede ostali u stihovima 1075-80.

 

Sivi soko na noge skočijo,

Hasan-paši ruci poletijo,

Gazijsku mu poljubijo ruku,

Pa amidži Cifriću Hasanu,

Dva dizdara, četiri ajana,                                           1075.

I starijeg bega svakojega,

Pa starijeg bašu i bimbašu,

Pa starijeg svakog buljukbašu.

Barjaktari raširiše ruke,

Sokoli se grle sa sokolom.

 

Obratite pažnju na to da ovaj odlomak počinje sa "sivi soko" u stihu 1071. i završava sa "Sokoli se grle sa sokolom". Tipično je za Avdu da mijenja odlomak kako bi uskladio zahtjeve pripovijedanja, ali ostalo je nekoliko elemenata koji otkrivaju osnovnu temu.

Takođe obratite pažnju da su i sama ova dva multioblika lajtmotiva okupljena u prstenastu kompoziciju oko pašinog blagoslova, prsten unutar prstena, i da cijela scena završava veoma dirljivo, kada se svima pojave suze radosnice u očima dok dijele sreću mladog Mehe.

Da se vratimo priči. Nakon uvodne skupštine je kratka vezna scena koja odvodi Mehu i njegovog strica nazad u kuću njegovog oca, Smaila, da ga izvijeste o onome šta se dešavalo na skupštini, o čemu on još ništa ne zna.

Slijedeća prstenasta scena je takođe lijepo organizovana i pruža se od izvještaja Mehinog strica svom bratu Smailu do dodjeljivanja Osmana kao pratioca Mehi, uz Smailova uputstva. Pripremu konja i scenu odlaska shvatam kao poseban elemenat. To je tema koja se ponavlja u dvije epizode gostoljubivosti na putu za Budim koje slijede.

Prva stavka u ovom prstenu je razgovor dva brata, Mehinog strica i oca, dok Meho stoji u stavu mirno odajući im počast. Hasan-aga, stric, izvještava Smaila o onome šta se desilo na skupštini, a Smail šalje Mehu njegovoj majci da obuče odjeću koju mu je sultan poklonio kad se rodio. U drugom krugu prstena, nalazimo, sasvim opravdano, Mehu sa majkom. To je scena ritualnog kićenja i ukrašavanja, oblačenje Mehe koji se treba pojaviti u odjeći za svoju novu ulogu kako bi mu otac dao odobrenje. Ovdje u držanju njegove majke osjećamo nagovještaj skorašnjeg vjenčanja. Centar prstena je Mehino pojavljivanje i odobrenje njegovog oca. Zatim, u krugu koji odgovara Mehinom ceremonijalnom oblačenju je ceremonijalno davanje uputa njegovog oca. Iza ovoga slijedi priprema mladićevog novog staratelja, ne očinske figure poput njegovog strica nego posebne vrste pratioca, zaštitnika, to će reći Osmana. Osman je služio Mehinom ocu a sad je dobio zadatak da služi Mehi. Smail je dao svom sinu pložaj koji je on imao prema Osmanu. Šematizovan, prsten igleda ovako:

1.     Meho sa ocem i stricem

2.      Meho sa majkom – ritualna priprema Mehe

3.      Meho se pojavljuje da bi dobio očevo odobrenje

4.      Meho sa ocem — instrukcije

5.      Meho sa ocem i Osmanom - ritualno pripremanje Osmana

Meho je prešao s oca i strica na Osmana.

Ova prva dva prstena su do odredenog stepena duplikati. Prvi pokazuje Mehu u velikom društvenom krugu na skupštini, gdje dobija odobrenje skupšine. Drugi ga pokazuje u porodičnom krugu, gdje dobija konačno odobrenje svog oca. Završavajući ova dva koplementarna prstena, pjevač je spreman da krene na putovanje.

Putovanje, od odlaska od kuće do povratka svom ocu u Kanjižu, je kompleksna priča i zahvata hiljade stihova. Prvi elemenat u njoj je par udvostručenih prstenova. Oba počinju dolaskom u prenoćište, prijemom, jelom, spavanjem, jelom, rastankom, odlaskom slijedećeg jutra. Ove dvije epizode, strukturirane i izdiferencirane, veoma su važne jer hrišćanski "kmetovi" /poglavari sela/, koji se javljaju u oba mjesta predstavljaju odjek ideja bosanskih muslimana. Oni nastavljaju sa iznošenjem vrijednosti scene skupštine, koje su bile izrazitije u stavu Mehinog oca prema veziru u Budimu. Međutim, u prvom mjestu zaustavljanja, "kmet" im nagovještava da nije sve u redu sa vezirom i da Meho i Osman trebaju biti oprezni u Budimu. Zahvaljujući ovome, čitalac je pripremljen za otkrića o veziru koja su dramatično i žestoko iznesena u slijedećoj epizodi. Nisu slučajno centralne tačke prstena u ovom paru "gostoljubivosti" razgovori Mehe i Osmana sa njihovim domaćinima. Postoje razlike u tonu i sadržaju između ova dva razgovora, mada su slični u drugom pogledu. Oni slijede isti šablon:

Dolazak

1.      viđeni sa udaljenosti

2.      nagađanje ko su oni

/1/

3.      spoznaja da su Meho i Osman

4.      upute ukućanima za njihov prijem

Prijem

1.      susret u dvorištu

2.      silazak sa konja

/2/

3.      konji su odvedeni

4.      Meho i Osman ulaze u kuću i sjedaju

Primanje gostiju

1.      razgovor sa domaćinom / a) vezir, b) stari bolji nego mladi

/3/

2.      jelo

3.      spavanje

Pripreme za odlazak

1.      ustajanje i oblačenje

/2/

2.   silazak u dvorište

/4/

3.      konji su dovedeni

4.      penjanje na konje

Odlazak

1.      pokloni i rastanak sa ukućanima

2.      jahanje iz dvorišta

/5/

3. jahanje preko ravnice

 

Odjeljak u kojem se opisuje primanje gostiju čini centralni dio prstena.

Bilo bi zgodno za simetriju kad bi pod Primanjem gostiju tačka Razgovor došla između Jela i Spavanja, ali prirodni red u stvarnom svijetu na Balkanu jeste razgovor / dok se jelo priprema /, jelo, spavanje, i Avdo slijedi redoslijed stvarnog života.

Avdo nije izmislio dva mjesta u kojima zastaju na putu. Ona su se javila u štampanom tekstu koji mu je pročitan. Ni imena Vuk (Vukašin; u njegovom izvoru Toroman Vuk) i Vujadin nisu izmišljena. Ali sve što je bilo navedeno u njegovom izvoru je da su Meho i Osman bili dobro primljeni i dobro ugošćeni. Ostatak čini Avdin uobičajeni način dopunjavanja i obogaćivanja događaja. Kratko rečeno, Avdo je sam stvorio prstenove pričajući priču. Ove scene "gostoljubivosti" – koje su u izvoru samo pokazatelji udaljenosti, ali ih je Avdo razradio i učinio značajnim – predstavljaju drugi elemenat u slijedu putova-nja koje je počelo Odlaskom.

U prvoj sceni skupštine, naglašena je lojalnost bosanskih velikaša sultanu, s tim da je prijetnja Mehinim izdajstvom pozadina te ideje, a na ličnom planu odlučujući korak u njegovom odrastanju. U slijedećoj sceni, gdje se javljaju Meho i njegova porodica, vezira predstavlja Mehin otac, Smail, kao lojalni prijatelj sultana. U ovim dvjema scenama koje prethode putovanju naglasak je na Mehinom prijetećem revoltu, s njegovim otvorenim upozorenjem da bi se mogao pridružiti hrišćanskom neprijatelju i tako postati izdajnik. Ovo je ironično — i Avdo i njegova publika su svjesni ironije – pošto će on uskoro saznati ko je pravi izdajnik i njegova sudbina će biti da ga ukloni. U prvoj sceni gostoljubivosti on sluša sumnje koje su izražene u vezira. U slijedećoj sceni, nakon dva zaustavljanja na putu, strašna istina o vezirovoj izdaji se dramatično otkriva. Mehin adolescentni bijes "Pobjeći ću neprijatelju i vratiću se i ubiću vas sve" je ironični uvod u glavnu radnju i poruku pjesme, koje se odnose na Bosnu i Carstvo i na lojalnost bosanskih velikaša prema sultanu.

U sceni koja slijedi, Meho i Osman stižu na rijeku Klimu i prelaze veliki most ka Mohačkom polju prije Budima. Polje je pozadina presudnog Mehinog susreta sa Fatimom i njihove "vjeridbe". Pojavljuje se kočija koja dolazi iz Budima. Vuče je dvanaest kobila i okružena je pratnjom od pedeset vojnika, carskih janičara, što se može zaključiti po njihovim uniformama. Opis je iscrpan i bogat, kao i obično kod Avde. Pratioci su simboli moći i slave carstva. Meho i Osman se čude i odlučuju da im se prbliže i ustanove ko su i ko je u kočiji.

Kako prilaze čuju vrištanje u kočiji, i Meho se obraća zapovjedniku straže i pristojno ga pita ko je u kočiji. Meho je krajiški velikaš, raskošno odjeven i naoružan, s veličanstvenom i odgovarajućom Osmanovom pratnjom. Oni su na ravnoj nozi sa drugim velikašima carstva. Vrisak prekida taj uzvišeni ton kao i nepristojnost zapovjednika koji kaže da Meho mora da je pijan ili lud i da treba da se skloni u stranu i gleda svoja posla. On dodaje da vidi da je Meho iz dobre porodice, ali da je on, zapovjednik, član carske porodice i da mora izvršavati naređenja. Ako bi ga iko omeo u tome, on bi ga ubio. Osman im prilazi, a zapovjednik, nazivajući Osmana i Mehu banditima, govori da mu se sklone s puta.

Ovo je Mehin prvi ispit lojalnosti, časti i hrabrosti. Osman gleda mladića da vidi kakva je njegova reakcija. Mladićeve oči su zakrvavljene od bijesa, kosa se nakostriješila a ruka poseže za mačem. Onda pogleda Osmana. Da li će ga njegov pratilac podržati? Ovo je ispit i za Osmana. Osman čita Mehine misli (sve ovo se nalazi u tekstu; ja ne stavljam misli u Osmanovu glavu) i umiruje ga lijepim riječima te na kraju pita Mehu da li želi preuzeti pedeset janičara ili zapovjednika. Meho umjesto odgovora izvlači mač i ubija zapovjednika. Osman napada vojnike. Meho i Osman su položili ispit časti i lojalnosti. Približavamo se centru scene, kao i prstena.

Meho, nakon što se uvjerio da nije potreban Osmanu, siječe zavjese kočije i vidi unutra divnu djevojku. Začuđen, on pita ko je ona i šta se desilo. Njene oči su sklopljene, ona misli da razgovara sa zapovjednikom i proklinje ga. Meho joj govori da se vara i želi da vidi njene oči. Ona ih otvara. Zatim priča dugu priču o izdajstvu vezira u Budimu i sudbini onih velikaša koji su bili lojalni sultanu. Neki su ubijeni, drugi, uključujući Fatiminog oca, Zaima Ali-bega, prognani u Bagdad, na drugi kraj carstva. Sada je konačno sve otkriveno. Znamo na šta je Kmet Vukašin mislio kad je upozorio Mehu i Osmana da budu oprezni u Budimu.

Postoje barem dva druga nivoa, ili isprepletena elementa, tipična za Homera, koji se javljaju u ovoj epizodi. Obratite pažnju na kontrast između dvije porodice, koje su obje lojalne sultanu. Cifrići kojima Smail i njegov brat pripadaju, i čiji je Meho potomak i uzdanica, su sultanovi štićenici, u neposrednom kontaktu s njim, a to je u Bosni uzor lojalnosti. Ovo je u kontrastu sa sudbinom lojalne porodice Zaima Ali-bega u Budimu, van bosanskog centra. Oca i kćer su razdvojili izdajnici. Zaimova porodica će izumrijeti. Jedna porodica je homogena i čeka je velika budućnost; druga je podijeljena i osuđena na istrebljenje. Ravnoteža i kontrast su jasni.

Drugi nivo je lični i mitski nivo inicijacije junaka. Naravno, on je prastari, ali u ovoj priči dvije ili čak tri faze odrastanja su kombinovane: dokazivanje herojeve vrijednosti kao ratnika, osvajanje mlade i, konačno, preuzimanje očeve pozicije kao vođe. Izgleda da se u procesima tradicionalnog oralnog pripovijedanja šabloni preklapaju u vremenu a u toku stvaranja slojevi priče srastaju. I tako, ako je tkač osjetiljiv na nijanse naslijeđenog materijala, nastaje veoma složena i raskošna tkanica.

Ponekad se mogu dodati početne niti i pomiješati sa drugim bojama na tapiseriji. Fatima priča kako je čula za Mehu i kako su joj roditelji odabrali Mehu za muža. Meho to prihvata jer se zaljubio u nju. Na kraju, kada je Osman uklonio vojnike i pridružio se Mehi i Fatimi, Meho mu naređuje da okrene kočiju i uputi se s njom i konjima nazad u Budim. Ovo je centralna tačka prstena ili, tačnije, jednog od nekoliko prstenova. Meho kaže da će on odvesti Fatimu kući – ona već sjedi iza njega na konju. On govori Osmanu da je vjeren. Tu nalazimo elemenat iznenađenja jer ovo nije u skladu sa običajem. Avdo je svjestan toga pa dodaje "Ako se njena majka slaže". Kasnije, kako ćemo vidjeti, konzervativni Avdo opet izbjegava kršenje običaja. Tako se drevne vrijednosti brane i čuvaju u tradicionalnom usmenom pripovijedanju.

Mali ali značajan prsten započinje pojavom kočije iz Budima s pratnjom. Centar tog prstena čine Fatimina priča i borba; njegov završni krug je povratak kočije u Budim, bez pratnje, ali sa Mehom. Ovo je vjerovatno najvažnija ezipoda u pjesmi. Jer sada nastaje odmjeravanje Kanjiže i Budima, njegove i njene porodice, i njihovih sudbina, jedne sa ostarjelim a druge sa odsutnim ocem.

Epizode u Budimu su kontrastirane sa onim u Kanjiži ne samo s obzirom na dvije porodice već, kao što je pomenuto, i na velikaše oko Hasan-paše Tire i vezirskog dvora u Budimu. Spjev ili pjesma se završava tako što Meho preuzima očevo mjesto, Fatimin otac se vraća iz progonstva a u Budim je postavljen novi, lojalan vezir, pravedni Jahja-paša. Konačno, dvije porodice se ujedinjuju na vjenčanju Mehe i Fatime.

Fatimina porodica je u dubokom očajanju – otac je u progonstvu a kćerka i jedino dijete (kao i Meho) silom data hrišćanskom generalu Petru. Meho i Fatima stižu njenoj kući u pravi čas da spriječe njenu majku da se baci u smrt. Uporedite s ovim radost Mehine majke i oduševljenje ljudi u Kanjiži po razilaženju skupštine, kada se raduju zajedno s Mehom.

Takođe postoje sličnosti između dva opisa, između recitala Cifrić Hasan-age o Smailovom ugledu i bogatstvu i Fatiminog opisa Zaim Ali-begovog bogatstva kada ona i Meho ulaze u Budim. Meho je opčinjen Budimom koji je mnogo veći i otmeniji od Kanjiže. Ova scena je čarobna, šarmantna – da upotrijebim riječ koju rijetko koristim. Ona podsjeća na čuđenje Telemaha i Pejsistrata bogatstvu Menelajeve palate.

U razvoju Mehinog i Osmanovog puta u Budim i njihovog povratka, dvije scene gostoprimstva kod Vuka i Vujadina, hrišćanskih "kmetova", stoje oko scene s kočijom u ravnoteži sa gostoprimstvom u Fatiminoj kući u Budimu. Prevelika sreća "kmetova" okruženih sinovima i kćerima – poput Nestora – kontrastirana je s pustoši i tugom Fatimine kuće, koja nudi gostoljubivost tužnog, ožalošćenog i ugroženog bogatstva.

Ali, Meho je došao u Budim da bi ga izdajnički vezir priznao za alajbega u budimskom okrugu Kanjiže u Bosni. Ovome je dodato, nakon susreta u budimskoj ravnici, dobijanje "nićahname", dozvole za vjenčanje. Tako je Mehin i Osmanov boravak u Budimu, koji su neočekivano odsjeli u Fatiminoj kući, obilježen zvaničnom posjetom veziru, za kojeg Meho sada zna da je izdajnik. Situacija je puna potencijalne opasnosti, jer je očigledno da su Meho i Osman u manjini. Ali istina i pravda su na njihovoj strani, atutoritet Smailove porodice je veliki, a na strah od Bosne i njenog uticaja na sultana, kojeg Avdo pažljivo gradi od početka pjesme, mora se računati. Kratko rečeno, oni nisu sami a Meho je već dokazao svoju hrabrost.

Kao što su radosne i sretne scene gostoljubivosti kod "kmetova" pomiješane sa porodičnom slikom u Smailovoj kući, kontrastirane s nesretnim i sumornim scenama u Fatiminoj kući, tako je zlokobni dvor vezira u Budimu kontrastiran sa skupštinom koja okružuje Hasan-pašu Tiru.

Tu je, dakle, završetak većeg prstena koji je započeo na početku pjesme:

1.      Skupština u Kanjiži

2.      Meho u svom domu

3.      Gostoprimstvo u toku putovanja

4.      Meho upoznaje Fatimu; Meho i Osman susreću zapovjednika i pedeset vojnika

3. Gostoprimstvo u Budimu

2. Fatima u svom domu

1. Vezirov dvor u Budimu

Da li je Avdo svjesno slijedio obrazac prstena? Avdo nikada nije čuo za prstenastu kompoziciju, ali vjerujem da postoje različiti stepeni "svjesne umjetnosti". Mehin boravak u Fatiminoj kući u Budimu, slika Fatime u svom domu, proizvod su Avdine mašte. To se ne spominje u štampanom izvoru koji mu je pročitan. U tom izvoru, Meho ostavlja Fatimu u njenoj kući, predajući je majci, a on i Osman odmah nastavljaju ka vezirovoj palati. Pretpostavljam da je Avdu svjesna punoća pričanja navela da stvori scenu koja po svojoj prirodi predstavlja ravnotežu i kontrast sa scenom Mehe u njegovom domu, čiji su samo osnovni elementi bili u Avdinom izvoru. On je svjestan ove punoće i ponosan na svoju sposobnost. Takođe je svjestan odnosa između epizoda, "Meho u svom domu", "Fatima u svom domu", iako ih ne bi tako nazvao, niti bi vjerovatno imao ikakvo ime za njih. On koristi samo jedan termin: kititi, "ukrašavati", "uljepšavati" pjesmu. On varira epizode gostoljubivosti na putovanju do Budima, svjesnim umijećem. Isto čini i sa dvjema porodičnim scenama. To nisu mehanička ponavljanja unaprijed datih "tema". Avdo je znao šta radi kad ih je razvijao; on je razvio slične scene i u drugim pjesmama. Da nije razvio epizodu "Fatima u svom domu", prsten bi bio nepotpun. Ona se nije slučajno dogodila; u ovom slučaju samo potencijal je bio inherentan u Avdinom objavljenom izvoru.

Da je Avdo izostavio dvije scene gostoljubivosti kod hrišćanskih "kmetova" – kao u štampanom "izvoru" – simetrija prstena bi bila očeglednija. Kako stvari stoje, tema "Fatima u svom domu" mora istovremeno biti i tema gostoljubivosti, što je lako izvodivo. Zapravo, kao što smo vidjeli, Avdo je dobro iskoristio dvije epizode gostoljubivosti, i bez njih bi njegova pjesma bila siromašnija.

U Međedovićevom Vjenčanju Smailgaića Mehe postoji jasna prstenasta kompozicija. Avdo ju je stvorio i koristio u umjetničke svrhe kao i da bi stavio u fokus drevne mitske, herojske, društvene i istorijske vrijednosti svoje tradicionalne kulture.

 

Albert B. LORD



[1] Ovaj tekst preuzet je iz edicije Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Usmena književnost, knjiga druga, priredili: Đenana Buturović i Munib Maglajlić; str. 125-133. Na kraju teksta data je napomena da je ovo izvadak iz Lordove studije: Stapanje dvaju svjetova: Usmena i pisana poezija kao putevi prenošenja drevnih vrijednosti, Izraz, 33/1989., 7/8, str. 87-96. S engleskog: Damira Volić i Nevena Krstanović-Matovac.